TEVŽ LOGAR
PARVA SCINTILLA SAEPE MAGNAM FLAMAM EXCITAT (1)

Latinska izreka, koja govori praktično sve o rodenju i o samom projektu Animal Tour. Mnogo umjetničkih projekata se rodi na podlozi prijateljskih povezivanja, zajedničkog razvijanja ideja, medusobne komunikacije i ne na kraju sa riječju progovorenom uz čašu rujnog vina. Tako je takoder nastao i ovaj projekt, kojega krasi činjenica, da otvara mogućnosti neafirmiranim stvaraocima bez obzira na rasu, preporuke ili moć institucije. Neizmjerno sam zahvalan g. Željku Jermanu(2), koji mi je sa pozivom omogućio, da izvan granica Slovenije predstavim mlade slovenske likovne stvaraoce, organizaciju u okviru koje djelujem i takoder jer mi je omogućio, da položim prvi kamen u put po kojem želim koračati u budućnost.
Poziv je bio dakle povod i tako se je ideja počela oblikovati. Ne smijemo zaboraviti na činjenicu, da je projekt Animal Tour nadogradnja bazičnog projekta Galapagos, kojega su u listopadu 2004. umjetnici Damijan Kracina i Vladimir Leben izveli u ljubljanskoj galeriji Alcatraz u Metelkovoj, što znači, da je projekt već u početku imao kvalitetnu likovnu i konceptualnu osnovu. Projekt povezuje simbolne forme znanosti i umjetnosti, koje se po definiciji medusobno izključuju, što svakako daje novu osobinu komplementu, koji nastane iz oba. Sigurno je projekt aktualan, jer je u umjetnosti trenutno fenomen povezivanja sa znanosti i novim tehnologijama, koje taj donosi. Svakako je potrebno naglasiti, da ide više ili manje za polemiziranje sa sadržajem, a ne sa formom, kao što to rade takozvana genetska i bio umjetnost. Projekt Animal Tour uz predstavljanje umjetničkog stvaranja mladih slovenskih vizualnih umjetnika ispostavlja i proces povezivanja dvaju srednjovječnih gradova i njihovih tradicija, što je izuzetno važno za umjetnike same i institucije unutar kojih djeluju. Radi se o prepletu dva različita umjetnička sistema, izmjenjivanju iskustva i znanja, što bogati kako individuu tako i društvo unutar kojega pojedinac živi. Projekt povezuje i gradove, koji se grčevito suočavaju sa problemom centralizacije umjetnosti i sa kompleksom odnosa do Velikog grada in njegovih aparata. Kulturna povezivanja su svakako bogatile fundus pokrajine i grada, zato se iskreno nadam, da je projekt Animal Tour taj prvi korak, koji će pripomoći frekventnom i čim već intenzivnom kulturnom povezivanju gradova. Formalno bi cijeli projekt mogli razdijeliti u četiri dijela (3) , koja mogu nastupati kao samostalne cijeline, iako njihovo medusobno povezivanje stvara tu pravu i iscrpnu poruku. Osrednji dio su sigurno izložbe u Škofji Loki i u Splitu, jer se radi o izvoru i zadnjoj točki projekta. Izložbe su intermedijskog sadržaja, jer umjetnici Damijan Kracina i Vladimir Leben za sredstvo izražavanja koriste kako klasične medije slike i skulpture tako i nove medije i to medije videa, fotografije i glazbe. Umjetnici na duhovit način gledaocu predstavljaju priču o ugroženosti svijeta u kojem živimo, pa bilo to kroz Lebenovu antropomorfozu životinja u tisoću nijansa boje ili kroz Kracinovu viziju bodućnosti, koja potiče maštu i dopušta mogućnost gledaocu osobnu likovnu i sadržajnu interpretaciju. Ljudske kulture i umjetnost su stalno podržavali hibridne oblike bića ( kentauri, fauni, sirene…), ali svejedno je išlo za ideju, koja je podržavala nedotakljivost tijela i njegovog nastanka. Spomenute izložbe nastavljaju priču stvaranja svijeta, koji umjetnicima predstavlja bijeg iz svakidašnjice, ludosti, bezosobnog i neljudskog odnosa do drugih ljudi i cijelog okoliša.

VELIKI KONSTRUKTOR

Umjetnost Damijana Kracine i Vladimira Lebena želi prije svega upozoriti na čamgrizljivost čovjeka i njegovo ravnanje sa prirodom i živim bićima, koja u njoj bivaju. Poruka umjetnika je sasvim jasna i istovremeno zbog svoje istine takoder strašna. Što nas čeka u budućnosti i kakav će biti put evolucije, ako će se nastaviti gospodarski odnos Velikog konstruktora(4), do prirode i životinja. Umjetnost, koja stoji ispred vas je zagotovo kritika politike i čovjeka, koji u zaletavajućem zanosu na području znanosti otkriva vjerovatno i nevjerovatno. Sve to stoji, ne tvrdim, da znanost donosi mnogo pozitivnih otkrića za čovjeka, ali ključno pitanje je : " Šta je sa prirodom i njenim prirodnim procesima?" Da li se možda radi o mitu o Sizifu i njegovom poslu? Rušenje ekosistema i njegovo ponovno konstruiranje mimo procesa prirode i prirodne selekcije, koju podržava Darwinova teorija evolucije. Koliko živih bića bi zbog volje čovjeka i njegovog opstanka završilo tako kao prva i nevjerovatna Dolly(5). Koliko "eksponata" još trebamo? činjenica je, da vrste mutiraju po prirodnom ciklusu ili na podlozi procesa reprodukcije, ili zbog odredenog geografskog utjecaja i izolacije, ali upozorenje umjetnika je, da se priroda sama pobrine za to, a ne čovjek sa svojim velikim planom. Svakako su znanost i područja njenog djelovanja potrebne i nužne, da žude k razvoju i da se neprestalno razvijaju, ali ne smijemo zaboraviti, da odredena etička pitanja, koja se tiču čovjeka i prirode ne smiju podleći pritisku tih.

DA LI JE DARWIN BIO U PRAVU?

Ne, ovaj put Darwinova teorija evolucije nije udarila u visoki zid, koja brani zagovornike kreacionizma(6), ili se radi o skrivenoj viziji evolucijske teorije sa stajališta umjetnosti, koja kao simbolna forma stvari ne racionalizira nego ih komplicira. Ako je Darwinova teorija utemeljena na istraživanjima prošlosti i sadašnjosti, Damijan Kracina i Vladimir Leben pokušavaju ispostaviti komponentu budućnosti i pod pitanje postavljaju ulogu homo sapiensa i njegov dominantni odnos do prirode. I kao što je već napisala kustosica izložbe u galeriji Alcatraz Jadranka Ljubičič, otočje Galapagos asocira na Darwinovu teoriju evolucije i činjenicu, da moraju sve vrste mutirati, da bi nastale nove, zato ispostavljam proces mutacije i ja, jer se radi o jednom od temeljnih komponenata u umjetničkim djelima. Sigurno bez mutacije, ne bi bilo evolucije, jer bez obzira na to, kako malo promijena dvojnog vijaka je pokazala povijest, vjerujemo, da su nam upravu te promijene dale oblik, kojega imamo sada. Dakle, bez mutacija i modifikacija nema novih vrsta. Umjetnici tako pišu priču, koja još nije bila napisana, jer je bila uvijek zbog svoje tajnosti ili heretičke prirode zapostavljena i tako ostajala na dnu vreće, u kojoj su se skupljale raznorazne teorije. Da li se možda radi o teoriji, koja usamljena plovi medu poljima znanosti i umjetnosti? Damijan Kracina i Vladimir Leben prikazuju stalni razvoj životinjskih vrsta, ali ako zaronimo još dublje u njihovu umjetnost, možemo osjetiti i latentnu poruku, koja kaže, da se i umjetnost neprestalno razvija, mijenja, adaptira i sa tim omogućava odličnu platformu za kritiku društva i njegovog pogleda. Možda je upravo zbog te činjenice ta vrsta umjetnosti potisnuta na sami rub javnog diskurza tako, kao što su uvijek bile potisnute sve opasne stvari.

MITOLOGIJA

Nebrojeno je mitova o nastanku svijeta i vrsta. Nebrojeno je objašnjenja za prirodne pojave i isto toliko je odgovora, koji to zanikaju. Uvijek je bio mit o nastanku svijeta i vrsta to na što su željele odgovoriti sve ideologije. Povijest neprestalno piše o strastvenim, emocionalnim i iracionalnim bitkama ideologija.
Pa bila to ragvetska himna o nastanku svijeta, skandinavski mit, mit tibetanskih budista, Hesiodova Teogonija ili riječi u Genezi, koje kažu, da je u početku Bog stvorio nebo i zemlju(7). Zatim se je 1859.godine pojavio Charles Darwin sa svojom teorijom evolucije i postavio nove temelje za doktrinu o nastanku vrsta. U trenutku nastupa Darwinove "agitacijske brošure"(8) je mit o nastanku svijeta i vrsta postao borba izmedu religije i ateizma. Bitka je trajala otprilike sto godina, sve dok 1950. godine papa Pio XII u Humani generis nije napravio prvi korak i počeo sa procesom uskladivanja Kršćanske vjere i teorije evolucije. Slijedeći korak u procesu uskladivanja je dva desetljeća nakon drugog vatikanskog koncila(9), godine 1986. napravio papa Ivan Pavao II sa govorom na trgu Svetog Petra, u kojem je pokušao još uže povezati Kršćanku vjeru i teoriju evolucije, konačni rezultat je po očekivanju ostao u okvirima i interesima Vatikana.Svakako ne želim podgrijavati prošle bitke i ispostavljati povijesne i religijske činjenice o nastanku svijeta i vrsta, ali želim na podlozi istih ispostaviti činjenicu, da je bila tema s kojom se bave umjetnici, uvijek tema sa kojom se je bavilo čovječanstvo i njegovi razni "aparati". Pa bila to individua ili institucija, doktrina ili način života. Što je istina i pravi put je sigurno takoder jedno od osnovnih pitanja, koje se pojavljuje kod Damijana Kracine i Vladimira Lebena. Tajna Velikog praska(10) ili banalno pitanje o jaju i kokoši, koje stoji sasvim na pravom mjestu. Za čovječanstvo tako tajnovito, kao što je tajnovita legenda o Sireni Partenopi(11), koja predstavlja osnovnu etičku držu čovjeka. Vizija umjetnika, koja se izražava kroz umjetnička djela ima dakle odličnu platformu za uspostavljanje novog mita ali ovaj put bez kompleksa evocionalizma, sa kojim ideja simpatizira i ga ne odbija. Radi se o osobnoj kreaciji oba umjetnika, koji spretno plove medu dogmama, teorijama, mitovima i doktrinama, ne odbijaju ih, ne obaziraju se na njih i grade svoj svijet u kojega je moguće pobjeći i tako uspostaviti vlastite komponente vremena i prostora.

UMJETNOST I UTOPIJA

Dakle, da li je umjetnost taj trenutak, kada izprazniš um od svih briga, predrasuda, uvjerenja i predstavljanja i pustiš umjetnini progovoriti. Zatim počekaš, da zadone zvona i da se zatrese tlo pod nogama(12). Bilo kada se usredotočimo na proučavanje umjetnosti ili u nju ugradene intimne komponente, pa bili to zvuk, boja, pokretna slika ili skulptura, uvijek odgovara tako izdvojenoj cijelini posebo stanje. Radi se o stanju sa čuvstveno emocionalnim naglaskom i najdubljom kontemplacijom, koje pruža čistu estetsku katarzu. Ipak riječ "lijepo" nije uvijek imala jednake vrijednosti i nije uvijek značila isto. Sloboda već odavno nije bila uvijet za umjetničku nadarenost i upravo tako ni povijesne mogućnosti nisu bile uvijek predmet umjetnosti. Zato nam moderna vizualna, likovna produkcija omogućava stalno nove značaje istine prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Sigurno je umijetnost najbolji medij za argumentiranje svog položaja, još više, Damijan Kracina i Vladimir Leben sa stvaranjem vlastitog svijeta i njegovog ekosistema projekciraju svoju modificiranu realnost. Teženje k uspostavljanu novog svijeta se povezuje sa težnjom modernog društva, koje sve više biježi u neke fiktivne konstrukte, koji predstavljaju bolji svijet, ali im način života to ne dozvoljava. S umjetnošću je bijeg moguć, barem privremeno. Unatoč tome, da umjetnici izražavaju razočarenje nad superiornim ponašanjem čovjeka, je u zajedničkom jeziku, kojega stvaraju umjetnici istinski moguće osjetiti optimizam, bez obzira na ljudske greške i nadaju se, da će pomaknuti kamenčić u mozaik osvešćavanja čovjeka i njegovog odnosa do prirode.
Šta je, prema tome, ona prava priroda našeg odnosa do drugih bića? Svijet Damijana Kracine i Vladimira Lebena nam nudi odgovor. Kod Kracinovih bioonih se ne radi o jednoj od teratologija(13), nego o priči o genetsko savršenoj vrsti, koja živi u pustim mutacijskim okolišima. Sa druge strane, Lebenov slikarski svijet ispunjavaju životinje, koje nas doslovno nagovaraju i nam pokušavaju otvoriti nove puteve u našoj mašti. Svijet umjetnika nudi mogućnost novim poboljšanim nezagadenim vrstama i kao što kaže Sigrid Schade :" U tjelima se zadržavamo. Ali tijela idu dalje." Identitete postaju hibridi, koji teže k univerzalnosti, dvojni vijak se iz generacije u generaciju mjenja, adaptivno mutira i formira nove naprednije vrste, koje će možda u novom svijetu opet biti endemi.
čovjek će uvijek kada je sam u svojoj egzistencijalnoj ugroženosti i razočaranju, na svjesnoj razini početi stvarati vlastite konstrukcije na višem nivou pripisati ontološki dignitet i tako na minimalnom nivou uspostaviti životnu ravnotežu. Da li je to, prema tome, ravnoteža za sve? Radi se o svjesnom razmišljanju i teženju ka boljem. Umjetnici nam posreduju divnu fantaziju o suživotu vrsta, životinjskih i ljudskih, koji u sadašnjem obliku već dugo ne postoji, ili, kao što bi rekao Men Zel, reproducira istinu.
Prava umjetnost je uvijek ta, koja je najviše iskrena do sebe same i tako se može rugati u lice svim učenjima, znanostima, povijesti, velikim ideologijama i njihovim aparatima, jer neodvisno od njih može ostvariti to za šta se bori, za što su se borili i za što će se boriti, bitku za bitku za bitku… Poruka umjetnika je ispred vas, pa da zaključim sa misli: "Umjetnost izvire iz traženja za ljepotom, znanost iz traženja za istinom(14)". Šta onda traži čovjek ? (Šta onda tražiš čovječe?)

1. Malena iskra često prouzroči veliki plamen (latinska izreka)
2. Željko Jerman - hrvatski vizualni umjetnik, koji je kao umjetnik aktivan već od 1970. godine. Jedan je od ustanovitelja članova umjetničke post - neoavangardne skupine "Grupa šest autora", od 1999. godine je programski i umjetnički voda galerije Ghetto u Splitu.
3. 1.dio: Intermedijske izložbe u Škofji Loki (okrugli stup škofjeloškoga dvorca) i Splitu (galerija Ghetto);
2.dio: Prijevoz umjetnina izmedu Škofje Loke i Splita, tijekom kojega će se odvijati tematski razgovori, performanse i drugi dogadaji;
3.dio: Izdavanje publikacije, koja će sadržavati teoretski argument projekta i vizualno gradivo, koje će biti predstavljeno na obe izložbe;
4.dio: Dokumentiranje cijelog projekta i objavljivanje pojedinih djelova dokumentacije i objavljivanje istih na internetnoj stranici. Sa tim želimo projekt učiniti dostupan svakome, prije svega se radi o ideji distribucije dokumentacijskog materiala široj javnosti i o ideji oživljenja arhiva pokretne kulturne baštine.
4. Sa riječnim skupom Veliki konstruktor želim prikazati superiorni odnos čovjeka do prirode i radi se zapravo o igri riječi, koja se odnosi na film Charlesa Chaplina Veliki diktator iz 1940. godine.
5. Ovca Dolly je bila prvi klonirani sisavac i bila je stara 6 godina, kada je umrla. 14.02.2003 su je uspavali, jer je obolila od raka pluća. Njeno tijelo je od tada izloženo u Museum of Scotland u Edinburghu.
6. Učenje, da je bio svijet stvoren takav kakav je danas, bez da bi se mijenjao i razvijao i katolička doktrina, da Bog pri nastanku svakog pojedinca odvojeno stvori dušu (Veliki riječnik stranih riječi, Cankarjeva založba, Ljubljana, 2002)
7. Ragvetska himna o postanku svijeta kaže: Kada su razkomadali kozmičko biće Perušu, su iz djelova njegovog tijela nastali svemir, svijet i sjeme na zemlji; Skandinavski mit kaže, da je na početku postojala zemlja vrućine i leda, u meduvremeno pa su nastali div i krava, koji su polizali led i nastao je čovjek; a Tibetanski budisti vjeruju, da svijet nastane, postoji i propada te opet nastane; Hesiodus, Teogonija/ Dijela i dani, Zbirka Kondor, MK, Ljubljana 1974; Sveto pismo starog zavjeta, 1.Mojseova knjiga 1, 1-31, lavantinski biskupski ordinat u Mariboru, Ljubljana 1959.
8. Charles Darwin, O postanku vrsta s prirodnim izborom ili očuvanje boljih pasmina u borbi za opstanak, DZS, Ljubljana 1954.
9. Na drugom vatikanskom koncilu (1962-1965) se je začela velika i vrlo intenzivna rasprava o evoluciji i Crkvi i to na osnovi enciklike Humani generis u koju je papa Pio XII napisao, da se teolozi bave sa pitanjima vjere i dodao, da moramo razlikovati dokazane činjenice i hipoteze, koje su više ili manje vjerodostojne.
10. U danima dok pišem ovaj tekst sam u dnevnom tisku pročitao novost, da su znanstvenici otkrili najstariju zvijezdu u svemiru, koja je navodno nastala 15 minuta nakon Velikog praska, što dokazuje sastav elemenata otkrivene zvijezde. Znanstvenici tvrde, da bi u takvoj zvijezdi moralo biti malo teških elemenata, kao što je željezo i puno laganih elemenata, kao što je litij. U otkrivenoj zvijezdi je neobično malo litija i ogromno teškog stroncija. Dakle, šta želim reći? Otkrića svakako ne navodim kao argument, koji bi podkrijepio moj tekst, ali želim naglasiti na tisuće nepoznanica, koje pestre "mit o postanku svijeta", što pokazuje nemoć velikog čovjeka i potvrduje apsurd superiornog odnosa čovjeka do prirode.
11. Legenda o Sireni Partenopi kaže, da se njeno tijelo nasukalo na obalu u Napuljskem zaljevu, gdje su je pronašli tamošnji prebivalci. Ni jedan od njih nije znao, šta Partenopa u stvari je i odakle je došla. Pa iako je bila tamo, ispred njihovih očiju i unatoč tajnom porijeklu i pitanjima, koja su se radala kod prebivalaca prilikom otkrića tog čudnog hibrida, njeno tijelo je ostalo nedotaknjeno, pitanja o porijeklu pa unatoč radoznalosti su ostala neodgovorena. Dakle, mit je takoder metafora za stvari, koje nikad nismo znali.
12. Charles Harrison, Konceptualna umjetnost i problem predstavljanja, Konceptualna umjetnost 60-ih i 70-ih godina, Zbornik Svijet umjetnosti 1997, Galerija ŠKUC Ljubljana 1997.
13. Učenje o prirodenim manjkavostima, greškama, nakazama i nepravilnim tvorbama u biljnom svijetu ( Veliki riječnik stranih riječi, Cankarjeva založba, Ljubljana 2002).
14. Edward George Earle Lytton, britanski pripovjedač i političar.

Tevž Logar