Željko Jerman
Iskrene iskrice

Oduvijek sam imao, a nakon gluhoće posebno, razvijeno ''šesto čulo'' za pozitivne i ljudske i artističke vibracije, što me je i navelo (poslije kraćeg ali intezivnog druženja) da predložim Tevžu Logaru slobodan odabir mladih umjetnika iz Slovenije, koji bi zastupali neke nove aspekte recentne umjetničke prakse. Jedino sam mu sugerirao, s obzirom na specifičnu situaciju i materijalne (ne)prilike Galerije Ghetto, da nastup njegove ''selekcije'' ne bude prezahtjevan u tehničkom pogledu, te da svede broj izabranika na minimum. Možda je izvjestan ''utjecaj'' bio i u činjenici što sam, za zajedničkog posjeta ljubljanskoj Modernoj galeriji na izložbi ''Razširjeni prostori umetnosti 85'95''(2004.), uistinu snažno doživio djelo Damijana Kracina, zastao pred hiperrealističkom skulpturom (likom autora) te po podu instaliranim osvjetljenim fotografijama ubijenih, pregaženih krvavih mačaka... i rekao: ''Bože, ovako nešto dojmljivo i posebito - već dugo nisam vidio''! Tevž me upoznao s još nekolicinom radova ovog umjetnika, a ja ''otkačio'', posebice na autoportret sa zabijenim velikim čavlom u glavu. Uglavnom, to bi bio sav moj ''doprinos'' ovom zajedničkom projektu, uz datu mogućnost uporabe splitske galerije, što je, kako vidim iz Logarova teksta potaklo trio da razgradi i prilagodi koncepciju na dodatnu razinu. Sam naslov na ''mrtvom'' latinskom jeziku: ''Parva scintilla saepe magnam excitat'' (malena iskra prouzroči veliki plamen) pobuduje pozornost ukazom, kako se iz početne inicijative, diskusijom i družidbom razvija makro projekt, što će reći, ponekada je dovoljna iskrica da bukne vatra. Drago mi je, što sam samim pozivom inicirao tu iskru, koja je očito pala na suho, lako zapljivo granje.
''Mislim, da ću pravit jedan projekt sa Damijanom Kracinom (onaj koji se ti
svidao na izložbi u ljubljanskoj Modernoj galeriji) i Vladimirom Lebenom, te da će to biti sasvim novi projekt. Možda ćemo kandidirat sa ovim projektom i na slovenskom ministarstvu za kulturu. Molim te, da mi pošaljes tlocrt galerije i dvorišta a ja ću ti postom poslat nešto o projektu. Zove se Galapagos, izvodio
se sad u Ljubljani, a sa Damijanom želimo napravit nešto novo za Ghetto''... tako mi se mejlom javio Tevž 11. listopada 2004., dakle u vrijeme kada je već ''zaiskrila'' ideja. Znači, nadgradnja Damijanova Galapagosa, u kojem su neka začudna stvorenja, fotka majmuna kako grebe po drvetu držeći ga kao ditru, te na drugom prikazu - u vedro oslikanoj egzotičnoj prirodi ''majmunski'' bend (pored spomenutog lika stavljena su i dva ''majmunolika'' čovjeka). Naravno, dotično možemo percipirati kao u umjetnikovoj mašti modificirane mutante, možemo se i ozbiljno zamisliti nad (mogućim) realnim dosezima svekolikih deformacija (od kloniranja na dalje), što ih protuprirodno čini ''samoproglašen'' GOSPODAR SVIJETA, ali pred nama je i datost sarkazma, humoreske i dobre dosjetke. Kako god prilazili ''GALAPAGOS - ARTU'' neupitna je faktografija i ikonografija realnog u irealnom, možda na tragu mitskog i mističnog... ali s dozom humora.
ANIMAL TOUR je dakle sasvim novi projekt, još u nastajanju ali takoder
i u dugom trajanju, jerbo izložba iz ishodišta s autorima putuje ka cilju.
Dopada mi se namjera prenašanja djela iz prostora u prostor, kao i konotacije koje proizlaze iz toga. Važna je svakako komponenta i bitna, jako bitna,,
komparacija dvaju faktora - slovenskog i hrvatskog u svim vidovima diferentnosti izmedu dviju kultura, mentaliteta, pa čak i državnog ustrojstva. Dok Hrvatska jošte kupusari sa analognim angažiranim artističkim akcijama, iako su na njenim prostorima još od 70-tih godina vrlo jake slične tendencije (grupne i pojedinačne), Slovenija podupire i financijski pomaže svoje stvaraoce. No, to je posebita priča, i, kako su se stvari razvijale (jednako i na drugim područjima) ''sjevernjaci'' su nas, iako smo nakon raspada jugoslavenskog sranja bili gotovo poravnani, ostavili daleko iza sebe. Izvlačiti se na fakat da je u njih rat trajao par dana a u nas par godina, pušiona je za polupismenu raju, nad kojom su Veliki Hrvati (čitajte lopovi!) uspostavili divlji kapitalizam u svoju korist, u kome nema mjesta za artiste - anarhiste, one što mrze bilo koju vlast a kamo li ne (pre)vlast takvog karaktera.
Ostavimo se jalovih kukanja i pogledajmo činjenično stanje. Mladi Slovenci dobili su izvjesnu potporu svog Ministarstva kulture, stvorili radove (i) u klasičnim tehnikama, prezentirat će ih prvo u Škofjoj Loki, a potom će se upustiti u avanturu... furat djela do Splita, usput, jer rabe i nove medije i načine izražavanja, izvoditi performanse, spontanu komunikaciju sa prisutnima i druge akcije, te sve to bilježiti fotografijom i videom. Po dolasku u dalmatinsku ''metropolu'' postavit će intermedijsku izložbu, projecirat dogadanja, popričat sa publikom... (neznam kako je u njih, ali u Dalmaciji ljudi baš ne vole okrugle stolove, morat će se zadovoljiti uglatim).
''Za izložbu ću ti poslat sve sutra, jer imam finalni sastanak. Mislim, da je dosta, da ti pošaljem svoje ime, umjetnike, ime izložbe ili ti treba isto organizacija koja će možda pomoći, ako trebaju financije. Možda je najbolje, da se naprave dva izvoda. Koliko treba pošti, da dode do Slovenije''? E, da, i to je bio jedan od silnih mejleka odaslan od Tevža krajem prošle godine, a mojih ima i više... pa si mislim; a da nije i njihova administracija isto sjebana ko naša? Zapravo hoću reći, kako smo ovaj istup slovenskih kolega dugo, dugo pripremali... i kako sada pred realizaciju skoro sa sjetom prebirem po kompjuterskoj mapi u kojoj je spremljena naša prepiska.
Jedan od problema koji se nazire u radu Kracina, Lebena i Logara je odnos na relaciji jakih kulturnih središta i onih marginalnih. Škofja Loka i Split veličinom se ne mogu usporedivati, ali s obzirom na ''civilizacijske centre moći'', odnosno u ovom slućaju Ljubljanu i Zagreb - svakako mogu. Njihova je namjera, gledana u tom kontekstu, i ta da svojim djelovanjem doprinesu decentralizaciji prostora obitovanja, to jest, da manja mjesta ne egzistiraju vječito na rubu zbivanja ( u tome naravno nisu jedini, ali njihov neoficijalan čin nudi samoinicijativno originalno rješenje). Medutim, možemo se zapitati; što uopće predstavljaju naše tzv. ''metropole'' u ovom GLOBALNOM SELU, u kojem se ipak zna tko je gazda a tko samo najamni radnik. Što uopće znače u svjetskim razmjerima glavni gradovi neke male polualpske i polu(zapadno)balkanske države? Kakav je položaj tih državica glede globalnih (sraz)mjera? Objektivno, i politički i kulturološki - NIKAKAV. Pravi CENTRALIZAM, (neo)kolonijalna moć održana je donekle u istaknutim zemljama ''stare Europe'' (Njemačka, Italija, Britanija, Francuska... ), a povrh svih njih uzdigla se, ma koliko primitivna, još uvijek ''divljezapadna''... destruktivna USA. Nu, sveudilj, taj boj kontra sitnih DIKTATURA u lokalnim okvirima je sasvim na mjestu i posjeduje smisao. Jer u bitku protiv globalističke amerikanizacije, valja nama krenuti iz svojih malih okućnica, kako bi stigli do nešto većih obližnjih vrtova, pa iz njih krenuli na prostrana obradena polja! Svakako, ne presadivajući mizerne divlje ruže koje posvuda rastu, već noseći sa sobom originalne izdanke vlastitog uzgoja, štono ih se nebi odrekli ni vrtlari najcjenjenijih parkova.
Stoga zadnja faza ovog pokušaja - stavljanje svega na svima dostupne stranice interneta, predstavlja značajan potez ove male interdisciplinarne skupine. Slikarstvo, skulptura, glazba, fotografije, makete, akcije, tekst, videozapisi i ostalo, ma štogod nosili u sebi, ukoliko je osmišljeno, ostaje jedini način protesta protiv apsolutno svih inhibicija te terora čovjeka nad čovjekom ( i to aktualnog kvazikulturnog nad ''barbarom''), čovjeka (zlokoristeći nauku) nad majčinstvom prirode, & inih nameta samozvanog ''novog poretka''. I ma koliko idealistički izgledalo da se umjetničkim stvaralaštvom može mijenjati ovaj ni u kom slučaju pravedan svijet, pogotovo ne na relaciji Škofja Loka - Split, intelektualnim i kreativnim autorima ostaje zadovoljština... ''ipak smo nešto uradili, iza nas ne ostaje praznina... ostaju iskrene iskrice''.

Željko Jerman